Klonuo je dan mekoćom širokih krila,
Sjene su pale u vodu.
Otišli ste...
Iz duše mi za vama vlažan glas put neba odlazi,
Praćen jekom i tugom,
Bol mi svate glasom gorkim,
Osvrtaj za suncem,
I gutljaj pomirenja da nema vas...
Miče se zamišljena sjena vaša,
Dok mi duša plače na dane kojim ste otišli,
Kratki dani,nisu imali dvojnika.
U mjesečinu me je skrila večer,
Utrnuvši svijeće.
Sad vas puštam vjetru oštrom,
A vi hodite zemljom netraga.
Godine su ušle u hladan oval grobnice,
Vitke gušterice što muči ljubav i šapće:
"Stari mramore jesmo li lijepe?"
Zauvijek je otišao sjaj iz mojih očiju,
A nastanila se vječna patnja,
Koja neće nikad otpočeti.
I krišom ali jecajući,
Odoh nevidljiv u travi,
Na vašoj kosi treptaj večeri.
Smrt je prošla kroz mene kao val,
Snažno dodirujući one koje volim,
Prohujalja je kroz stijene,
Pala kao snijeg,
Uzela vas iz naručja mog,
I pretvorila u tišinu.
Sad srce ne otkucava vrijeme,
Ni godine,
Ne bilježi više trag,
Kojim koračaju preživjeli.
Danas samo plovi,
Velika beskrajna tuga,
Srcem jedne Hrvatske mati.
Nema komentara:
Objavi komentar